Europska unija je načelno složna zabraniti i uvoz ugljena iz Rusije zbog zločina počinjenih u Ukrajini. Tu je mnogo lakše naći alternativu nego za plin, ali to će potrajati.
Na razini Europske unije nije pitanje treba li zabraniti i uvoz ugljena iz Rusije, nego jedino kad. Osobito kad je riječ o kamenom ugljenu (antracitu) i njegovim prerađevinama kao što je koks za čeličane, 53% od 31,82 milijuna tona koliko je 2020. uvezeno u Njemačku je stiglo iz Rusije. Slično je i u drugim zemljama Unije – prosjek ruskog ugljena koji se tu troši je oko 45%. Njemačka je tako, pored Poljske, Italije i Nizozemske najveći uvoznik ruskog ugljena.
To znači da je i kod ugljena podjednaka ovisnost Unije o izvozu iz Rusije, ali je tu ipak golema razlika: dok je kod plina to teško, kod ugljena je već u dogledno vrijeme moguće nadoknaditi uvoz iz Rusije. Kad je riječ o kamenom ugljenu, njega zapravo ima i u Njemačkoj – ali ga više nema. Rudnici ugljena Rurskog područja su u proteklim godinama sustavno zatvarani.
Rudar ljubi posljednji komad antracita iskopan u Njemačkoj kad je 2018. zatvoren rudnik Prosper-Haniel
Cijena je bila važnija
Njihovo ponovno otvaranje je tehnički zapravo nemoguće: napušteni rudnici “srastaju” sa zemljom i praktično bi trebalo početi kopati od početka. Još u doba njihovog zatvaranja je argument energetskih koncerna bio i strateška neovisnost Njemačke o uvozu energenata, ali tu je bila važnija puka računica i milijarde državne potpore koje su tekle u te njemačke rudnike: njemački antracit je bio neusporedivo skuplji od uvoznog – pogotovo iz Rusije.
Jer jeftiniji antracit se može naći i drugdje: tako i Njemačka 17% svojih potreba uvozi iz SAD-a, 13% iz Australije, 5% iz Kolumbije i manje količine iz Kanade, Poljske, Južnoafričke Republike i Češke. Negdje oko polovice uvezenog kamenog ugljena se troši u njemačkoj industriji čelika, druga polovica se troši u termoelektranama i toplanama, veoma mali udio se troši za zagrijavanje industrijskih postrojenja.
Uvoz ugljena iz Rusije u Njemačku je neprestance rastao – ali se zapravo može i bez njega,
Do jeseni neće trebati ruskog ugljena
Kako piše i u izvješću njemačkog ministarstva gospodarstva, zbog takve mogućnosti alternative “situacija bi se mogla držati pod nadzorom i u slučaju potencijalnog izostanka ruskog ugljena”. Većina potrošača ima još i zalihe: kod termoelektrana bi one dostajale za četiri do šest tjedana, a Ministarstvo već od ovog travnja želi već u sljedećim tjednima smanjiti ovisnost o ruskom ugljenu s 50% na oko 25%: “Do jeseni bi Njemačka mogla postati potpuno neovisna o ugljenu iz Rusije”, piše u izvješću upućenom parlamentarnom povjerenstvu za gospodarstvo.
To potvrđuju i u industriji: užurbano se sklapaju novi ugovori s drugim zemljama, makar je i svjetska cijena ugljena odletjela nebu pod oblake. Neko vrijeme će to svakako ostati, ali srednjoročno – i širenjem kapaciteta ugljenokopa u obje Amerike, Africi i Aziji će najvjerojatnije doći do pada.